Sonja Milatović: Šobić spaja svjetove

Nikšić je, čini se, oduvijek bio dom umjetnosti. U gradu pod Trebjesom u kom živi neprevaziđeni Miladin Šobić, koga nerijetko nazivaju planinom nježnosti, živi i stvara mlada pjesnikinja Sonja Milatović, koja uvijek ističe, da je ovaj kantautor neko kome se ona beskrajno divi. Ljubav prema zvuku Šobićeve gitare javila se, kako kaže, na prvo slušanje dok je bila klinka i dok još nije mogla do srži da razumije njegove maestralne stihove. “Odrastajući uz njegovu muziku spoznala sam život..”, kaže Sonja ističući da je Šobić pečat jednog vremena, neko ko je čistotom svoje duše kupio kartu za nezaborav. Još u osnovnoj školi, napisala je pjesmu posvećenu njemu za koju je dobila brojne nagrade. Pjesma je, kaže, svojevrsna zahvalnica, jer je ovaj svijet učinio plemenitijim. “Pitate šta me je toliko čvrsto vezalo za njegove stihove? Odgovor je prost.. emocija.. čista emocija.”, priča Sonja vidno iskazujući da ni suze nijesu rjetkost onda kad iznenada na radiju začuje njegove pjesme u koje je, kako kaže, stalo sve.. i ljubav, i snovi, i razočaranja, i tuge.. i život. Jednom je rekla da Šobić spaja svjetove, pa smo pitali Sonju da li je možda njegova muzika spojila njen svijet sa nečijim svijetom. “Šobić je nit koja povezuje ljude. Poštovanje i ljubav prema njegovoj muzici u moj život je donijela različite duše koje su kupile moju pažnju svevremenim sistemom vrijednosti koji gaje i danas, kad se čini da sve ima rok trajanja.”, rekla je Sonja. Pitali smo da li među tim dušama postoji neko ko joj je posebno drag. “Vjerovali ili ne, postoji jedna duša koja liči na Šobićevu dušu i beskrajno sam počastvovana jer je dio moje stvarnosti.”, zaključila je Sonja. Ono što smo mi primijetili jeste da Sonja nikad ne zaboravlja 7. januar i Šobićev rođenadan i da svake godine na svojim društvenim mrežama napiše nekoliko redova posvećenih ovom umjetniku. Nama ne preostaje ništa drugo nego da budemo zahvalni jer živimo u gradu u kojem je Šobić stvorio dom i u kojem, čini se, makar po ljepoti izražavanja, odrastaju njegovi nasljednici. U nastavku čitate jedan od Sonjinih tekstova napisanih njemu u čast. Živio, Šobiću! Kad god su me pitali kad su počeli moji pjesnički počeci, rekla sam da je to bilo onda kad sam se prvi put utopila u Šobićevim tekstovima. Vjerovatno mi je zato danas toliko teško da pronađem prave riječi koje bi mogle da opišu tu dušu veliku kao svemir. Ne samo da je uspio da svojom maestralnošću vremena koja su prošla, a i ona koja dolaze, učini svojim, već je poslao toliko snažnu poruku u kojoj je skrivena istina da je tajna velikih to prokleto trajanje u tišini. Nekako sam, tražeći sebe u tim tekstovima koji u sebi kriju svemir, naučila da je Nikšiću svega, dok je sunca.. zato ću danas i uvijek poželim sunce, Miladine Šobiću, mada, znam, ni kiša ti nije mrzna, dok god je KIŠOBRANA da mu pričaš, a on ćuti. Poželjeću ti i to da časovnici uspore onda kad osjećaš istinsku radost, mada znam da PROLAZI ŽIVOT. Znam, suludo je i govoriti:”NE DAJ DA TEBE MIJENJA NEKO”, jer ni vrijeme, a ni ljudi, niko i nikad nije te promijenio u svemu što jesi. Znaš, ponekad poželim taj SVETIONIK života, a tebi ću poželjeti dolaske koji će mirisati na sreću kao onu KAD BI DOŠLA MARIJA. Ne daj ŽELJEZNIČKIM TUGAMA da te čupaju iz korijena, drži se STARIH NOVINA i ČETE LUDAKA. Neka VRIJEME IDE DALJE i donese novi DŽEMPER ZA VINOGRAD, neka SREDNJOŠKOLKA ostavlja osmijehe na nikšićkom korzu i neka grad odzvanja tvojim TO SAM JA. Hvala ti za izgrađeni HRAM LJUBAVI, za svaki trenutak UMJESTO GLUPOSTI, pa i za ove dane kad smo siromašniji za muziku BEZ TEBE. Neka bude POKVAREN TELEFON i neka neko nekom, na današnji dan, kaže koliko je važno BITI OBIČAN I VOLJET’ MALE STVARI. Onog dana kad sam prvi put, kao dijete, poslušala tvoju ploču, rodila se Sonja pjesnik. Hvala ti za rođenje! Ostani tako neobično običan, čovječe iz sjenke, ali nikad stvorenje sjenke. I ne zaboravi, sve su godine tvoje što dolaze, svi dani i sati. Ne zaboravi.. nikad!