Ramoon Lalovik, 26-godišnji Nikšićanin, od malena se bavio različitim aktivnostima i hobijima, u svemu dajući svoj maksimum i lični pečat. Ono što se posebno izdvaja jeste muzika, koja predstavlja svakodnevnicu u njegovom životu, a koja je itekako imala uticaj na njegov lični razvoj.
O njegovim počecima, ambicijama, životu, pročitajte u nastavku intervjua…
Kada si počeo da se baviš muzikom?
Muzikom sam počeo da se bavim kada sam imao devet godina. Ozbiljnije stvari počele su da se dešavaju prije sedam godina ulaskom u akustični sastav Pharaon Acoustic Bend-a, dok unazad tri godine sviramo samo gitarista Dalibor Petković i ja.
Šta te je privuklo muzici? Da li planiraš da nastaviš u daljoj budućnosti da se baviš njom?
Za mene je muzika sinonim za život, te se budućnost vezana za nju svakako podrazumijeva.
Da li sviraš neki instrument, i ako da, koji? Da li si samostalno učio ili te je neko podučavao?
Kao manji išao sam na časove klavira, ali se nikada nijesam pronašao u tome. Stoga sam odustao od sviranja i posvetio se vokalu. Smatram da je glas najdivniji instrument koji čovjek može svirati.
Kojom se vrstom muzike baviš? Šta voliš da slušaš?
Kao što sam već prije pomenuo, pjevam u akustičnom bendu i to je ono što najviše volim. Gitara, glas i perkusije. Volim intimnu atmosferu gdje možeš da zabaviš ljude, a u isto vrijeme i da ih dodirneš muzikom.
Da li postoji neko za koga bi mogao reći da ti je uzor, u muzici ili generalno?
Smatram da u životu ne treba imati uzora, ali da u nekim segmentima u životu, u mom slučaju je to muzika, možeš samo imati osobu koja će biti inspiracija za tvoj rad.
Šta te najviše inspiriše?
Sve. Svaka situacija u kojoj se nađem me može inspirisati za nešto. Smatram da je život sam po sebi neiscrpna inspiracija.
Koliko koristiš društvene mreže za promociju svog rada?
Društvene mreže koristim upravo iz tog razloga, jer sa njima možeš na veoma lak način da ispromovišeš šta god želiš.
Pored muzike, na tvojim profilima možemo vidjeti i različite vrste ilustracija-crteža. Koliko te to privlači?
Sve je krenulo potpuno slučajno. Moj otac je talentovan za slikanje, te sam i ja uz njega počeo da crtam i učim. Ranije sam crtao sve i svašta, ali posljednjih godinu dana bavim se samo ilustracijama. U crtanju najlakše ispoljavam svoje trenutno stanje.
Šta imaš da kažeš o umjetnosti u Nikšiću i generalno u Crnoj Gori, da li je dovoljno cijenjena?
Smatram da veoma mali broj ljudi u Nikšiću i šire „podržava“ umjetnost. Naši mediji su oni koji, prije svega ne posvećuju dovoljno pažnje ovakvim stvarima. Umjetnost svakako ne bi trebala biti samo umjetnost, već i „life coach“.
Pored muzike i crtanja, postoji li još nešto u čemu se pronalaziš?
Ranije, kao klinac, bavio sam se i glumom u sklopu koje sam uradio nekoliko predstava i snimio jedan kratkometražni film. Ipak, na kraju sam sve to ostavio po strani jer definitivno nijesam mogao sve da postignem.
Da li imaš podršku okruženja i kako reaguješ na kritike?
Moja najveća podrška u životu jesu moja porodiica i prijatelji. Svaki čovjek treba imati podršku, ne samo u poslu nego i u životu. Što se kritika tiče, usvajam svaku, bila pozitivna ili negativna. Kritika može biti dobra, jer tjera čovjeka da bude još bolji i uspješniji u poslu i stvarima kojim se bavi.
Student si sociologije, šta te je privuklo da baš to upišeš?
Izabrao sam sociologiju, konkretno smjer socijalni radnik, jer volim da pružam pomoć ljudima kojima je potrebna. Ipak se nadam da to neće biti moj životni poziv, jer nijesam za poslove koji su statični.
Gdje vidiš sebe za pet godina?
Ne volim da gledam sebe kroz pet ili deset godina jer smatram da cilj koji bih težio da ostvarim kroz taj period, ukoliko se ne bi ostvario, bio bi moj kamen za spoticanje. Ono čemu ja težim jeste da posmatram i analiziram sebe iz dana u dan.
Da li imaš neku poruku za sve one koji bi željeli da se bave muzikom ili generalno umjetnošću? Na koji način tome mogu pristupiti ozbiljno?
Poruka je da prvenstveno pronađu sebe, a onda da probaju da na najbolji mogući način svu svoju emociju i jedan dio života prikažu kroz tu umjetnost. I da nikada ne prestanu da vjeruju u sebe.
