Roditelji svetog Simeona, Susocija i Marta živjeli su u Kapadokiji i svog sina vaspitavali u hrišćanskom duhu. Još kao dijete išao je u crkvu, a nakon službe odlazio bi na neko usamljeno mjesto i slobodno vrijeme provodio u molitvi.
Vrlo rano je napustio roditeljski dom i otišao u manastir, gdje je služio, živeći strogo, uzimajući hranu samo jednom nedeljno. Njegova slava se čula dalje od mjesta u kome je živio, pa su ljudi počeli dovoditi bolessnike tražeći pomoć. Prema predanju svakom čevjeku koga je iscijelio govorio je: „Slavi Boga koji te je iscelio i nemoj da kažeš da te je Simeon iscelio, da ti se što gore ne dogodi“.
Vremenom je sve to postalo teško za blaženog Simeona, i on je našao način da se toga oslobodi i sagradio je sebi stub na kome je počeo da živi u postu i molitvi. U svom podvigu proveo je mnogo godina, ističući se darom proroštva. Učinio je mnoga čuda i iscjeljenja tokom svog života, a to će činiti i nakon smrti. Nakon što su primili svečevo tijelo, stanovnici Antiohije su ga odnijeli u veliku crkvu i na njegovom grobu su se dogodila mnoga čuda i iscjeljenja. Na mjestu gde je bio njegov stub podignuta je prelijepa crkva u obliku krsta i veliki manastir, i time se ispunilo njegovo obećanje, da nikada neće napustiti svoje mjesto, i tako će biti. Iznad stuba pojavila se velika i sjajna zvijezda, koja je obasjavala čitav kraj. To sveto mjesto je bilo nedostupno ženama i strogo se vodilo računa da ženska noga ne kroči ni na prag. Jednom se žena, prerušena u muškarca, usudila da dotakne prag crkve, ali je odmah pala mrtva. Od tada nijedna ženanije prišla ni blizu ograde.
Ovaj se praznik naziva i Crkvenom Novom godinom.