Nekada glumac, a kasnije kazandžija i čovjek koji je živio od tuđe milostinje, Veselin Veso Sejdović preminuo je prekjuče u Nikšiću poslije duge i teške bolesti, prenosi CDM.

Veso Sejdović je bio statista u čuvenom filmu Živka Nikolića, “Jovana Lukina”. Zadnjih godina je Veso, šarmantni starac koji je bio prepoznatljiv po svojim šeširima, živio od pomoći drugih, bio je posljednji kazandžija u Nikšiću, popravljao je i kišobrane, ali kako je rekao taj posao je izumro.

Ovo nije bilo Vesovo prvo pojavljivanje na filmu, 1972. godine je Veso živio u Italiji i tamo je snimao filmove, u Romi i Napoliju.

“U filmu sam se našao sasvim slučajno. Sretali smo se Živko i ja u nikšićkim kafanama, i tu smo se upoznali. Ja sam uvijek bio miran, povučen, pošten, i Živko me je primijetio. Rekao mi je o čemu se radi, i dao mi je zadatak da ja prikupim ostale statiste. Imao je povjerenja u mene i nije sumnjao u moj odabir”, rekao je tada Veso.

Film je prvi put prikazan 1979. godine, a po Vesovim riječima snimanje je trajalo sedam mjeseci.

“Teško je bilo tada raditi, nije bilo savremene opreme, i sporo je išlo. Scenu smo snimali po par sati. Moralo je da se dobro vodi računa, jer lako je snimati po romanu, ovdje se vrlo često improvizovalo”, govorio je Veso.

Film se snimao na raznim lokacijama, na nekadašnjem Zempolju, Dabovićima, na Bogetiće u staroj kafani, u Ozranićima u staroj kući, sjeća se Veso.

“Merima Iskaović je bila mnogo lijepa žena, Ruskinja. Scena u kojoj ona pleše je snimana u staroj kući u Ozrinićima. Teško je njoj bilo, plesala je, pa se umori, i sjećam se da je pala u nesvijest, pa baš na mene i Aliju koji je stajao do mene. Bio sam u kontaktu sa Merimon, pisao sam joj pisma sve do momenta dok nije doživjela tu tragediju, onda smo izgubili kontakt”.

Merima je bila među najlepšim i najtalentovanijim glumicama, kojoj su predviđali blistavu karijeru. Međutim zadesila je tragedija koja joj je iz korijena promijenila život.

Njena blistava karijera prekinuta je kada je u nepunoj dvadesetoj godini doživjela saobraćajnu nesreću, poslije koje je ostala nepokretna. Ostaće upamćena njena scena magičnog plesa u filmu “Jovana Lukina”.

Živko Nikolić je za sobom ostavio veliki trag koji je značajan ne samo za crnogorsku i jugoslovensku, već i za evropsku kinematografiju.

“Živko Nikolić je bio dobar čovjek, režiser, snimatelj. Poštovao je ljude, pored njega niko nije bio gladan, žedan, i svi su imali. Živko nije odvajao ljude, nije ih selektovao po vjeri, rasi, boji kože. Važno je bilo da si dobar čovjek. Družio se sa svima jednako”, prisjećao se tada Veso saradnje sa Živkom.

“Sada iz ovog ugla vam mogu reći da je tada sve bilo drugačije. Ljudi su nekako bili pošteniji, bili su spremni da pomognu jedni drugima, da upitaju treba li ti pomoć. Koliko vidim danas su ljudi sve pokvareniji, ne možeš nikom da vjeruješ, pa da ti je brat rođeni danas ne možeš imati vjere u njega. Ja danas prosim. Živim od toga što mi neko da na ulici. Znam mnoge zanate, ali to više niko ne traži. Školovan nijesam, ali znam da čitam i pišem. Teška su vremena došla”, zaključio je tada Veso, koga će svi pamtiti po njegovom vedrom duhu.

D.D.