Mislim da sam sinoć bio jedan od rijetkih Nikšićana koji je otišao na predstavu i nijesam bio uz male ekrane i reprezentaciju Crne Gore.
Predstava je počela…
Prva scena je već pokazala da je riječ o predstavi koja kritikuje društvo u kojem se zemlje sa prostora Balkana trenutno nalaze. Gordana Lukić-Goca uvodi nas u san svake djevojčice da postane glumica, koji se nije ugasio sa godinama i razočaranjima koja joj je život donio. Kao i svaki veliki san, ljudi su spremni da ulože sve kako bi ga ostvarili a samim tim i svoje tijelo, razum i ponos.
Kroz Gocino ponašanje uviđamo da je riječ o ženi u šezdesetim godinama koja je samo željna pažnje i radosti koje donosi društvo. Ona priča o prošlosti kroz koju se provlače neki stari prijatelji sa kojima se i dalje čuje, kao i oni sa kojima više nema kontakta, a ostavili su duboko urezana osjećanja. Kao i u svakoj životnoj priči, pokreće se tema o seksu i uz nju prateće šale koje skrivaju duboku usamljenost i nedostatak partnera u Gocinom životu.
Goca pokušava da nam se „proda“ kroz hvalisanje same sebe. Pričajući o svojoj odjeći koja je naravno preuska i polu-providna ona „reklamira“ svoje prijatelje koji rade u frizerskim salonima, malim buticima pored pijace i sličnim prostorima. Goca se prikazuje kao žena iz malog kraja koja je završila samo osnovnu školu i koja samo želi da postane poznata i time pridobije malo pažnje. Ona poziva ljude da je gledaju, da je zovu i da se sa njom malo „druže“ i sluša „pozadinski glas Velikog Brata“ misleći da će time povećati svoju gledanost, a samim tim i svoju slavu. Njena posvećenost reklamiranju same sebe se ne smanjuje ni u jednom momentu, ona se namješta, pije vodu na „erotičan“ način i neprekidno priča o svom obrazovanju, pismenosti i životnom iskustvu. Od tolike želje ona skreće sa puta i počinje sa pričama koje nemaju nikakvog smisla i koje se svode na činjenicu da je stalno sama i da vrijeme ubija čišćenjem, usisavanjem i stalnom sanjarenju o boljem i zanimljivijem životu.
Predstava „Poslednja šansa“ je interaktivnog tipa, publika je ukjučena u svaku Gocinu priču i pitanja za savjete i potvrde njenog ponašanja. Dio publike je bio pozvan na binu da fizički sa Gocom podjeli „popularnost“ i „gledanost“.
Preporučujem predstavu svima koji žele malo da se nasmiju i da kroz parodiju stvarnosti shvate kojom je realnošću trenutno okruženo naše društvo i kolika je potreba da se to promijeni.