Papirni brodovi
Želim da se predam, da dignem zastavu bijelu.
Ovom borbom se trujem, a snage više nemam.
Odlutam daleko, nekad brod niz rijeku spustim.
I zamišljam sebe, na tom papiru.
Odlazim, a u mjestu stojim, tih,
gledajući u tu mirnu vodu.
I možda će brodovi moji naići na vir,
ali papirni brodovi ne tonu.
U brodovima tim su neizgovorene riječi,
spuštam ih, nalazeći se na ivici.
Ta prokleta suza! Iz oka je pala,
kao čovjek kad sklizne niz liticu.
Odlazite, dragi moji papirni drugovi,
bolje da budete srećni, odavde daleko.
Neka vas tamo, do mora, odnesu valovi,
čistom, mirnom rijekom.
Ne brinite za mene! Mene ima u vama,
ispisana je moja priča, na papirima,
papirima od kojih vas satkah, i riječima.
Sa vama, ja sam tamo gdje me nije.
Al, pamptiće mi ime, oni koji shvate
sve ovo, pisano umornom dušom.
I odavno, ja sam hladan od vatre,
i odavno, ja sam ispunjena pustoš.
Lutam, u ovoj noći, lutam,
hodam ne tražeći ništa.
Niz rijeku papirni brod pluta:
Da li će moji brodovi doći do pristaništa?
Ko li je tebe spustio niz rijeku?
Zašto plutaš tužno tako?
Čuvaj da te struje ne posjeku
i doći ćeš mom, papirnom brodu svakom.
Možda ćeš u njima pronaći odgovor
kako se poplava s vama razgovara.
Svaki od vas je tajnu odnio
koja se ne smije izgovariti.
Vi ste samo osjećanja,
osjećanja, tkana sjećanja,
vi ste naiskreniji duše dar,
što niz rijeku smo vas spustili.
Pronađi moje stare brodove,
neka talasi te do njih odnesu.
Da se više ne predajem,
reci im, u prolazu!
Marko Vilotijević