Književno veče posvećeno poetici Aleksandra Lesa Ivanovića u organizaciji JU Narodna biblioteka „Njegoš“ i NVO Društvo prijatelja Biblioteke ,,Njegoš”- Nikšić koji ovaj događaj realizuju u saradnji sa Opštinom Nikšić u okviru novembarskog repertoara programa Nikšićka kulturna scena, upriličeno je sinoć u Gradskoj kući, a o velikanu pjesničke misli i jednom od najznačajnijih pjesnika moderne crnogorske poezije Aleksandru Lesu Ivanoviću govorile su studentkinje Filološkog fakulteta Univerziteta Crne Gore Magdalena Smolović i Andrijana Ćosović, dok se u ime organizatora ovog događaja Biblioteke ,,Njegoš” nikšićkoj publici obratio bibliotekar Ivan Lješković. Govoreći o Ivanovićevom životnom putu i književnom stvaralaštvu, Lješković se najprije osvrnuo na predgovor iz zbirke pjesama „Stihovi“ u kojoj Ivanović nevoljno priča o datumu svog rođenja: ,, Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici da sam uopšte rođen.“ Koliki je značaj ovog istaknutog stvaraoca, ističe Lješković, ,,govori i niz istaknutih književnika i književnih teoretičara, poput Pavla Đonovića, Čeda Vukovića, Mirka Banjevića, Radosava Rotkovića” i citira Vukovićev stav povodom ovog velikog pjesnika: ,,A u ličnosti Lesa Ivanovića istovremeno leži pjesnik sopstvenoga života i čovjek svojih stihova, koji pjesme ne tvori sam, već u saradnji sa čitaocima. Upravo u tome leži veličina cetinjskoga predstavnika intimističke lirike. Posljednju deceniju svoga života proveo je radeći kao lektor u ,,Pobjedi”, i to vrlo cijenjen, jer, kako o njemu bilježi Čedo Vuković ,,znalo se da je tekst čist i pouzdan ako Lesova olovka prođe kroz njega“. O stvaralačkoj energiji koja je vezana za grad u kome je rođen, o posebnosti u liričnom iskazu, o likovnosti pjesničkog, do spajanja filozofskog i umjetničkog govorile su studentkinje Filološkog fakulteta u Nikšiću Magdalena Smolović i Andrijana Ćosović. Prema riječima Andrijane Ćosović neodvojivi su Leso i Cetinje: ,,Čovjek i grad. Srasli u jedno. U jednu dušu, jedno srce. U stih. Stih koji titra na usnama, koji grije dušu punu zime. Stih tako lijep, a tako bolan. Stih tkan od treptaja i nemira, od straha i snoviđenja. Stihom, čovjek je postao tvrđava svog rodnog grada, dok je svojim bićem on sjenka njegovih kišnih ulica, bulevara, lipa sa kojih opada uvelo lišće. Tako je grad poprimio svu ljubav i toplinu koju čovjek nosi sa sobom. I čovjek i grad jedno drugom dali su najbolje od sebe, i potpuno se stopivši, zakoračiše u vječnost. Taj je čovjek Leso. Možemo slobodno reći najveći crogorski liričar. Tih i skroman. Pjesnik vanredne duhovne ljepote. Od prvog do posljednjeg daha vezan za Cetinje. Vezan baš kao onaj ,,suhi čapur u kršu”, koji samo malo iznad kamena izviri, tek toliko da bi se opet kamenu vratio. Zašto? Jer je korijenje preduboko i ne da mu se istrgnuti. Tako bi se i Leso svome Cetinju vraćao”.
Kroz njegovo nježno poetsko biće prelamaju se ona najtananija osjećanja, naglašava Ćosović i to ,,čežnja za kutkom mira, tiha sreća, žal za nezaboravnim danima djetinjstva i mladosti, jako rodoljublje i daleki vidici”. Kako nadalje navodi Ćosović on je ,, potpuno lišen osjećaja za materijalnu vrijednost, sav od duhovnosti, on je ,,kradljivac neba”, plavih visina, svjetlosti i boja, on je poeta koji sa djetinjom radošću i ljubavlju ,,spaja zemlju i nebo zavičaja”. ,,Aleksandar Leso Ivanović je jedan od naših najpoznatijih pjesnika”, primjećuje Magdalena Smolović i ističe da je Leso svojm ,,majstorskim umijećem uspijevao da pretoči stvarnost kroz prefinjen poetski lirizam. Leso je bio pjesnik izuzetnog dara i poetskog umijeća, a njegove pjesme su bile te koje su obilježile i dale poseban pečat našem djetinjstvu. Poezija Lesa Ivanovića je poezija koja se pamti upravo po emociji koju je pjesnik utkao u svoje pjesme. Njegove pjesme jesu većinski nostalgične sa primijetnim žalom za onim prošlim vremenima i evociranjem uspomena. One su toliko efektne da dugo poslije čitanja oživljavamo sve te stihove duboko osjećajući svu patnju, gorčinu i bol”. Smolović podsjeća da je ,,Leso je bio čovjek rijetke skromnosti, melanholične i tanane lirske duše”, te da brojne pjesme odražavaju melanholično raspoloženje, posebno izdvojivši pjesme ,,Ljudi sjenke“, „Slomljenom oknu“ i „Jesen“. Jedna od njegovih najpoznatijih pjesma svakako je i pjesma ,,Ljudi sjenke“, objašnjava Smolović i naglašava da je u naslovnoj sintagmi naznačeno da će Leso oživjeti ljude sjenke. On će kroz pjesmu, kako nadalje upućuje ,, uspjeti i da nas priupita da li mi primjećujemo ove ljude i da li smo spremni da ih prepoznamo kad ih na ulici sretnemo. Već u prvim stihovima Leso daje naznaku o kakvim je ljudima zapravo riječ. Vidimo da su to mirni, dobri ljudi, što kroz život nečujno i tiho gaze, kao da nogom stupaju po pamuku. Ovdje primjećujemo potpuno odsustvo zvuka, kao da je uveden u minus-postupak, što je jasan signal. Ono što primjećujemo jeste da naše oko te ljude ne vidi, ni njih, ni njinu tihu radost ili muku. Antagonizam koji se primjećuje utiče na to da radost i muku povežemo i potpuno prisajedinimo, kao da više između ta dva pojma i nema razlika. Ovdje se ipak naslućuje naznaka da ti ljudi i kada dožive sreću, oni se raduju tiho, bez buke i galame. To su ljudi koji ne troše uzalud riječi. Toliko povučeni u svoj svijet (svijet dobrote), da čak nemaju ni jednu riječ pokude za one koji im nanose zlo. Oni se samo umorno i gorko nasmiješe. Smijeh je njihov daleko od radosnog smijeha. Ti ljudi nalik su cvijetu. Ovdje se cvijet uzima kao simbol krhkosti, dobrote, efemernosti, i zato je biljka, a ne čovjek bila podesna za uporedbu”, zaključuje Smolović uz naznaku da ,,ćemo se truditi da stalnim i ponovnim iščitavanjem djela ovog pjesnika, otrgnemo od zaborava sjećanje na njega i njegovu poeziju”. Stihove filigranskog majstora prefinjenog sluha govorili su Sandra Đukanović i Miloš Zvicer, i to kroz pjesme ,, Pohodi na Crnu Goru, ,,Ljudi sjenke”, ,,Varka” ,, U suton”, ,, Rođendan”,,Kari Šabanovi”, ,,U susret nebu” i ,,Daljine” dok je za muzičku pratnju bila zadužena Sonja Mićanović.