U Crnoj Gori ne postoje precizni podaci o broju oboljelih jedne od najrjeđe spominjane mentalne bolesti-šizofrenije. Ipak, iz Instituta zajavno zdravlje ističu da je u bolnicama prošle godine od nje liječeno 544 pacijenta, dok je u vanbolničkoj zdravstvenoj zaštiti u podgrupi oboljenja šizofrenija, šizotipski i sumanuti poremećaji pomoć ljekara zatražila 3.551 osoba.
Psihijatar dr Andrija Ćetković je za Pobjedu objasnio da šizofrenija spada u grupu neafektivnih psihoza koju mogu da karakterišu raznovrsna lica i naličja.
„Ukoliko bolest počinje postepeno u početku je vrlo teško uočiti simptome i prepoznati gdje prestaje normalno i počinje bolesno doživljavanje i ponašanje. Takođe, moguć je i iznenadan i dramatičan početak, nakon koga šizofrena oluja u nekim slučajevima dovodi do strašnog opustošenja ličnosti, dok u drugim dolazi do oporavka i normalizacije“, kazao je dr Ćetković.
Simptomi šizofrenije, dodaje, obično se klasifikuju prema psihičkim funkcijama koje su izmijenjene i poremećene na karakterističan način.
„U novije vrijeme sve je popularnija podjela na pozitvni i negativni tip šizofrenije. Prvi karakterišu halucinacije, najčešće slušne, zatim sumanute ideje proganjanja, uticaja i odnosa, dok se negativni ispoljava sa deficitnim simptomima poput smanjene govorljivosti, nedostatka zadovoljstva i gubitka volje. Kliničku sliku šizofrenije karakteriše i takozvana dezorganizacija ličnosti koja obuhvata poremećaj mišljenja i shodno tome govora, ponašanja i afekt“, naveo je dr Ćetković, prenosi Pobjeda.
Šizofrenija se danas, posmatra kao porodično oboljenje, pri čemu je pojava te bolesti u porodici, rezultat prvenstveno genetskih fakora.
Doktor socioloških nauka Tatjana Vujović naglašava da zbog teških promjena ličnosti do kojih dolazi tokom bolesti, šizofrenija predstavlja i ozbiljan socijalni problem.
„Ljudi oboljeli od šizofrenije mogu izražavati stavove koji nemaju veze sa realnošću. Šizofrenija na čiji razvoj velikog udjela imaju i faktori socijalne sredine ima hroničan tok sa pogoršanjima, ali nikad ne dolazi do konačnog izlječenja, što izaziva brojne socijalne posljedice i predstavlja opterećenje kako za porodicu oboljelog, tako i za socijalnu sredinu“, naglašava Vujović.
Socijalne relacije šizofrenog bolesnika sa njegovom okolinom mogu da budu veoma poremećene. Stoga je, ističe Vujović, za proces resocijalizacije neophodno da se na vrijeme počne sa liječenjem.
„Onog momenta kada nastupi veliki nesklad između uloge koju je bolesnik imao prije razvijenog stadijuma bolesti, u porodici dolazi do preraspodjele uloga, članovi porodice preuzimaju ulogu bolesnika. Veoma je važno stvaranje takvog ambijenta u kojem bi se što više zadržali normalni životni uslovi“, kazala je Vujović. U krajnje nepovoljnim životnim situacijama, dodaje, dolazi do zapostavljanja bolesnika, što predstavlja glavni razlog za dugotrajnu hospitalizaciju.