Kao važna komponenta sa neminovnom distancom koja je potrebna da bi se mislilo u pravom smjeru sa pravim idejama, tišina kao tranzicija buke koju obimno nadjačava, postaje stvarnost koja iznova stvara jezik prelaza i spasonsno svojstvo nepokorne stvarnosti.
Obično smo okruženi nekom neprijatnom bukom, nekim orkestrom galame, predmetom tutnjave, lomom bučnosti, omotom huke i hajkom lupanja, i to ne slučajno! Konstituisanjem istog, ne pokušava se naći izlaz iz bezizlaza i pronaći razmršenje pletenog i životnog lavirinta.
Ne napisah u samoj naslovnoj sintagmi kolumne koju pišem bez razloga ,,tranzicija”! U ovakvoj sredini sa razorenim snovima tišine, dolazi do toga da je ona kao takva negdje zapela u rascjepu iscrpljenosti, zjapu vremena, raskoraku govora bez spoticanja, lakog reza i pokidane strune. Stičem utisak da je taj jezik ćutanja osjetno prostraniji od već napisanog, da je zatišje ono što preovladava, da je mir ono što prijeti zvukovnom tonalitetu, da je spokojstvo ono što je izvor mudrosti i slamka spasa svakom biću na ovoj planeti.
Takva vrsta čulnog stanja i odsustva zvuka na koju sam naročito ponosan i koju ponosno prisvajam svom spektru osobina kada treba, mi se nameće kao najpošteniji izbor i istinski odabir, makar u realnom sagledavanju stvarnosti! Kao antipod ishitrenim reakcijama i brzopletim potezima bez valjanog i pravog pokrića, tišina često liječi, predstavlja ljekoviti predah i bit pametnijeg nagovještaja.
Da li je tranzicija tišine zaista jedini zalog kojem se treba predati?
Da je jedini, nije, ali svakako da jeste dobar šav koji će u fusnotama memorije odgonetnuti zagonentno, ,,izreći” posredno i potisnuti nejasnu, iznenađujuću i nadasve prisutnu misao!