Crnogorska umjetnica, rođena Nikšićanka, pop pjevačica Nina Žižić na muzičkoj sceni je duži niz godina. Danas uspješnu karijeru, započela je učešćem u Intro karaokama, zatim je bila dio muzičke grupe ,,Negre” sa Milenom Vučić i Jelenom Kažanegrom, a posljednjih nekoliko godina nastupa sama. Publika pamti njene hitove, poput “Strogo povjerljivo”, “Rijeka suza”, “Zabranjujem” i “Odlazi”.
Ovih dana puno nastupa, pa ističe da joj ni “kloniranje“ ne bi pomoglo da završi započete i preuzete obaveze.
Šta pamtite iz Nikšića iz perioda Vašeg odrastanja, koju igru, ulicu, park?
Negdje do sedme godine, vrijeme sam provodila na relaciji između Meandera i ulice Alekse Backovića. Kao mala sam voljela da gledam vozove, pa se sjećam da me je baba po majci vodila često na Željezničku stanicu. Išla bi za mnom po stanici i sa parčetom hljeba i skorupa u čašici pokušavala da me nahrani. Sa babom sa očeve strane sam po šetalištu učila da vozim rošule i sjećam se da sam je optužila da je ona kriva kad sam jednu slomila.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
Samo na bezbrižnost u svakom smislu. Okružena ljudima kojih više nema, osjećajem beskrajne topline i sigurnosti. To je period života koji često vezujem za to kako ja zamišljam Raj. Sa djedom po ocu sam obožavala da idem na buvljak u Dragovu Luku i onda bi po povratku svraćali u kafanu pored Markove samoposluge – djed na rakiju a ja na Jupi.
Pamtite li neki poseban poklon iz tog perioda?
Djed po majci je dosta putovao i često mi je donosio razne muzičke instrumente. Jednom prilikom sam mu tražila haltere. I donese ih, časti mi.
Kakvi su bili školski dani?
Išla sam u Osnovnu školu “Luka Simonović” i kasnije u Gimnaziju “Stojan Cerović”. Iskrena da budem više sam bila vezana za društvo i za sav taj period osnovne škole. Sjećam se časova muzičkog vaspitanja kada me je često nastavnica znala izvesti ispred table da pjevam pred cijelim odjeljenjem. Sjećam se i priredbi sa ritmičkom sekcijom i treme pred istu. Mogla bih da nabrajam do besvijesti.
Koje je Vaše omiljeno mjesto u Nikšiću?
Obožavam naš park i čitav taj dio oko parka.
Kako ocjenjujete činjenicu da se u gradu pod Trebjesom organizuju različiti festivali i da li bi neki posebno izdvojila?
Nažalost još uvijek nijesam bila u prilici da prisustvujem ni jednom ali sam preponosna zbog dešavanja tog tipa. Presrećna sam jer se taj prepoznatljivi nikšićki duh nije izgubio usled nemilosrdne poplave talasa kiča i neukusa.
Na čemu insistirate u poslu?
Na poslu iznad svega insistiram na profesionalnosti jer i sama na taj način prisupam pa onda i od saradnika očekujem isto. Takođe, jedna od stavki koju bi valjalo pomenuti i na njoj bi trebalo insistirati je “prostor sa manje dima”. Nažalost, s obzirom na vrstu posla kojim se bavim, bojim se da će to ostati moja neostvarena želja.
Koju knjigu/ film biste preporučili?
U posljednje vrijeme nijesam angažovana po pitanju čitanja knjiga ali zato bjesomučno gledam serije i filmove. Zato bih što se serija tiče, preporučila “Outlander-a”, mada, ima i knjiga na kojoj je zasnovana serija pa eto, za sve knjiške moljce, neka potraže roman “Tuđinka”. A što se filmova tiče, neka to bude “Allied” sa Marion Kotijar i Bred Pitom u glavnim ulogama.
Putovanje koje pamtite?
Svako putovanje ostavi na mene poseban utisak. To su stvari i osjećaji koji se pamte i čuvaju u sebi, čini mi se, do kraja života. Jedno od posljednjih na kojim sam bila je Italija, tačnije Rim. Toliko sam pod pozitivnim utiscima da još “premotavam film”.
