Skupština FNR Jugoslavije donijela je, na današnji dan 1946. godine, zakon o nacionalizaciji kojim su obuhvaćena sva veća privatna preduzeća. Time je likvidiran i inostrani kapital, koji je u industriji i rudarstvu predratne Jugoslavije učestvovao sa oko 50 odsto.
Nacionalizacija imovine je dugo pripremana i izvođena je u talasima.
Prvi je počeo donošenjem Zakona o nacionalizaciji 7. decembra 1946, kojim su nacionalizovana – to jest, prenijeta u vlasništvo države – prije svega krupna privredna preduzeća, kasnije se išlo ka manjim.
Duboke društvene i ekonomske promene u Jugoslaviji posle rata imale su dvije faze, ističe istoričar Slobodan Selinić.
„U prvoj je preovladala konfiskacija kao mera oduzimanja bez naknade imovine osuđenih, a u drugoj, od decembra 1946. godine, nacionalizacija”, kaže on.
Za preduzeća nacionalizovana u prvom talasu bila je predviđena i simbolična naknada vlasniku.
„Za državu je bilo važno, prije svega, `da neko ne ostane na ulici i bez sredstava`, jer bi to moglo da izazove ne samo nezadovoljstvo, već i niz socijalnih problema”, navodi istoričarka Milićević.
Od imovnog stanja vlasnika zavisilo je kada će mu naknada biti isplaćena.
Nacionalizovane su i prodavnice, neke zanatske radnje, ali i privatne kuće i stanovi u koje su useljeni borci Drugog svetskog rata, njihove porodice i članovi partije.