Ovdje sam ljubav sahranio svoju –
u ovo more plavo i prozirno,
gdje školjke leže. Ona sada mirno
počiva na dnu… U tihu pokoju

Granama svojim ljube je i grle
korali rudi… Njezin se grob svagda
preliva sjajem čistoga smaragda,
i šumi glasom čežnje neumrle.

Gle zraci jutra kako njojzi rone!
I svaki dršće, prodire i tone,
i rasipa se kô rubin, kô duga…

Dok ovdje gori, više njena groba,
trepti i kruži bono, svako doba,
sam jedan crni leptir – moja tuga.

Aleksa Šantić