gornje Crkvice

Svega 2,5 kilometara pristojnog puta do granice sa Republikom Srpskom i sedam do mjesnog centra nedostaje stanovnicima Gornjih Crkvica za koliko-toliko lakši život na tom pograničnom prostoru. Selo pripada Nikšiću od kojeg su udaljeni 76 kilometara, što ga čini najudaljenijim mjestom u opštini, ali to ne bi bio problem da nijesu, kako mještani kažu, u potpunosti zaboravljeni. Da je to tako, tvrde žitelji Gornjih Crkvica, svjedoče njihovi zahtjevi da im se put popravi, koji nijesu realizovani, uz odgovor koji ih kažu najviše boli da im za koju godinu neće trebati nikakva cesta.


“Tražili smo da se put riješi, ali nam je jedan predstavnik Opštine Nikšić rekao za šta će nam kada za pet godina u Gornjim Crkvicama neće biti nikoga da živi. Otpisali su nas unaprijed i tako je oduvijek kada smo mi u pitanju”, istakao je u razgovoru za „Dan” mještanin Mišo Đedović.
Istina, kaže on, stanovnika nema kao nekada, ali ipak danas u selu i nekoliko zaselaka ima oko njih koji tu stalno žive, a u zaseoku Poljica kod porodice Mićunović ima i djece koja pohađaju školu u mjesnom centru Donje Crkvice.
“Prije 37 godina sam napustio posao u Bileći i vratio se zbog roditelja u Gornje Crkvice. Ne znam jesam li se pokajao, ali znam da sam svoj na svome. I moja djeca su otišla, svako za poslom, i ne daj Bože, kakva je situacija u selu, da se i jedno od njih vrati. Bezvodan kraj, loša elektro mreža, a i mobilna telefonija, i uz to neko ko bi trebao da vodi računa o svemu tome kaže ti da ti ni put ne treba”, ogorčen je Đedović.
Na 2,5 kilometra od sela prelaz je Biteljica, i preko njega mještani mogu sa ličnom kartom do Bileće koja im je duplo bliža nego matična opština Nikšić. Dionica je u veoma lošem stanju, kao i cesta do mjesnog centra.
“Biteljica je trebalo da bude malogranični prelaz, ali ne mogu da postave punkt jer sa crnogorske strane nije asfaltirano. Tako smo i mi ovdje u Gornjim Crkvicama ostali kao slijepo crijevo, ni tamo, ni ovamo, muka kud god da se uputiš”,konstatuje Đedović.
I Milorad Rogač u rodno selo se vratio zbog roditelja, danas tu živi sa majkom, od poljoprivrede, ali tek toliko da mogu preživjeti. Za Nikšić sve ih, istakao je, veže jedino lična dokumentacija, a za sve ostalo Bileća je bliža, ali i iz te opštine uvijek pomoć imaju.
“Ima više od 20 godina kako nam Opština Bileća zimi čisti snijeg. Ovi iz Nikšića ponekad „bace” kamion pijeska po putu, a prije dvije ili tri godine poslali su valjak koji je dva dana bio angažovan da ide po pločama po putu, da bi se reklo da nešto rade, a ne rade niti su, da znam, ikada radili kako treba”, kategoričan je Rogač.
Nestalo dobara, pa nema ni radova
Dušan Đedović ima 94 godine i kaže da je najstariji u Gornjecrkvičkom kraju, pa samim tim i pamti mnogo više. U prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata u tom selu bilo je više od 200 stanovnika u 43 domaćinstva, a u područnom odjeljenju škole „Janko Bjelica“ i preko 40 đaka. Škola je zatvorena prije oko 30 godina, a u svega nekoliko kuća ima stalnih stanovnika.
“Za vrijeme one velike Jugoslavije firma „Zeta“ radila je put u Sominu. Imali su na ovom prostoru čak nekoliko pilana. Put do Donjih Crkvica napravio je ovaj narod odmah poslije rata, i bio je prometan, ali kao što uvijek biva, nestalo dobara pa nema više ni radova. Jesmo najudaljenije selo od Nikšića, ali to ne znači da i nama ovdje ne treba ponešto uraditi, još smo živi”, kaže Dušan Đedović.
loading…