Kako opisati nekoga kome je rad cilj, strpljenje prijatelj, a fotografisanje više od profesije? Teško je naći pravu riječ, izdvojiti je iz niza epiteta koji ponosno stoje uz ime i prezime ovog mladog umjetnika. On je jednostavno – Miloš Zvicer, momak koji je specijalno za portal Mladi Nikšića otvorio vrata svog studija, malog svijeta u kome je, kako voli da kaže, svoj na svome.
Kada i kako si počeo da se baviš fotografijom?
Prve „fotografske korake“ napravio sam u foto studiju „Fokus“ 2008. godine kod mog kuma Dejana Đukanovića. On me je uveo u posao, objasnio mi osnovne stvari – kako se radi sa foto aparatom, kako se on koristi, predstavio mi osnovne kadrove koji se koriste u fotografiji a ja sam to stečeno znanje kasnije nadograđivao.
Zbog čega je fotografija bila tvoj izbor?
Za mene je fotografija jako kreativno zanimanje, zato što kroz nju mogu da se iskažem, da realizujem neke zamisli. Uvijek sam bio kreativac, pa se ona nametnula kao logičan izbor.
Kako bi opisao svoj stil, s obzirom na to da je poznato da gotovo svi fotografi tokom karijere izgrade svoj stil, lični pečat po kome postaju prepoznatljivi?
Počeo sam se baviti umjetničkom fotografijom, koja nije šablonska poput standardne fotografije. Pogledam to što treba da uradim, priđem predmetu sa te, da kažem, umjetničke strane, kako bih izdvojio njegove najljepše strane i potencirao suštinu tog samog predmeta.
Koju opremu koristiš, da li se posebno „vežeš“ za neki brend?
Koristim Canon aparate. Sa Nikonom sam počeo, ali kad sam krenuo profesionalnije da se bavim fotografijom odlučio sam se za Canon jer mi je, shodno mojim potrebama, prilagodljiviji. Imam dva dugmića na kojima podešavam sve što mi je potrebno. Generalno ne postoji velika razlika između profesionalnih foto aparata, mada u fotografskom svijetu ima jedna izreka koja kaže: „Nikon je dobar foto aparat, ali Canon pravi fotografe boljima“.
Pominjao si namjeru da pronikneš u svijet umjetničke fotografije. Da li je ta vrsta fotografije ono što najviše voliš i najčešće radiš?
To me najviše ispunjava, kada me neko angažuje da mu odradim umjetničku fotografiju onda sam najzadovoljniji. Ali, moramo raditi i ono od čega se živi, ima slučajeva kada ne mogu prići datom predmetu sa umjetničke strane, jer klijent u tom slučaju neće biti zadovoljan, a zadovoljstvo klijenata svima nama koji se bavimo ovim poslom je primarni cilj.
Pričali smo o počecima, da li si tada imao fotografa koji ti je bio uzor?
Svakako, uzora sam imao u fotografu čije djelo visi na zidu mog studija. Radi se o „Osvajanju Skadra“, glavni protagonista na slici je kralj Nikola I Petrović Njegoš, a autor ovog djela je Đorđević, tada porodični fotograf dinastije, a nakon njega i čuveni jugoslovenski fotograf Milan Pešić.
Pored pomenute umjetničke fotografije, postoji li stil za koji si se posebno specijalizovao?
Ne, i to iz razloga što se u Crnoj Gori ne možete specijalizovati za jedan tip fotografije. Radimo i portrete i studijsku fotografiju, fotografisanje vjenčanja, maturskih večeri jer je u pitanju malo tržište, pa smo jednostavno prinuđeni da radimo sve.
Tvoj posao je jedna predivna vrsta umjetnosti, pa nas zanima kako bi ti definisao umjetnost?
Umjetnost je pojam koji je jako teško definisati, pa niko do sada nije ni mogao da je precizno objasni. Definicija je u glavama umjetnika, a u fotografiji treba sve da se poklopi. Ako bi preveli sa latinskog – fotos je svijetlo a grafikus slika, tako da je u fotografiji svijetlo najbitniji parametar o kome se striktno treba voditi računa. Prije nekoliko dana sam fotografisao nikšićku Željezaru, i sve se činilo, što bi mi fotografi rekli – vrhunski. Ali kada podigneš glavu put neba i vidiš sunce koje ti nije naklonjeno, sve pada u vodu i odlučiš da dođeš kasnije, kada vremenske prilike budu pogodnije za rad.
Da li postprodukciju i obradu fotografije radiš sam?
Svakako, tim prije što kod nas nema nekog kursa, ili škole koja bi te uputila kako se radi kvalitetna postprodukcija. Koriste se Photoshop i drugi standardni programi koji su dostupni svima.
Danas je fotografija, prije svega, jako popularan hobi. Dok mnogi kao recept za uspjeh ističu kvalitetnu opremu, drugi naglašavaju osjećaj za detalje. Šta je, po tebi, ključno za dobru fotografiju i da li imaš „recept“ za izbjegavanje standardnih grešaka u poslu?
Oprema je jako bitna, ali ne i presudna za dobru fotografiju. Bez kvalitetne opreme ne možete napraviti reprezentativnu fotografiju. Međutim, ljudi sa slabijom opremom, uz dobro poznavanje fotografskog zanata, mogu napraviti jako dobre stvari.
Poznato je da radiš foto book-ove atraktivnim djevojkama. Da li su one, prilikom saradnje, imale neke specifične zahtjeve i da li se desila neka anegdota koju bi podijelio sa nama?
Jedan sam od rijetkih fotografa u Crnoj Gori, koji se bavi studijskom fotografijom, a fotografije nastale u studiju su ključne za karijeru svakog modela. Model mora da ima 2 book-a – book sa polaroidima, fotografije koje se rade u donjem vešu ili kupaćem kostimu, i standardni book. U pitanju su šabloni, jer kada se rade polaroidi tu ide set od oko 20 –ak fotografija, zavisno od toga šta koja agencija traži. Kada je standradni book u pitanju, dogovorimo se kako klijenti žele da se fotografišu, tako da nijesam imao većih problema, jer one su , u većini slučajeva jako opuštene i jako zahvalne. Njima je to posao, da budu opuštene pred objektivom i prije svega, da znaju šta žele. Ja radim po pravilu da ono što se desi u studiju tu i ostane.
Gotovo da nema svadbe ili neke druge vrste slavlja na kojoj nijesi angažovan. Da li su tom prilkom gosti posebno raspoloženi za kupovinu fotografija i dešava li se da daju bogate napojnice?
Često za sebe volim da kažem da znam napraviti fotografije, ali ih ne znam prodati. U tom dijelu mi pomaže moj drug i kolega Miško Marojević koji je, po tom pitanju, veliki gospodin, pa je on zadužen za taj dio oko prodaje.
Da li je fotografski posao težak, koliko je odricanja potrebno za uspjeh u ovom poslu?
Iako mi često većina ljudi kaže da imam prelak posao, da samo dođem, škljocnem, napravim fotografiju i idem dalje, ali, po mom mišljenju, to uopšte nije tako. Da biste napravili dobru fotografiju morate biti maksimalno koncentrisani, često mi se dešava da se, kada pođem da radim neko javno dešavanje, „isključim“ iz spoljašnje sredine, zamislim da sam sam i fokusiram se da što bolje odradim posao.
Koliko je ovaj posao isplativ, može li se od njega živjeti?
Na fotografski posao gledam kao na ljubav, bude prihoda, ne žalim se, ali sve je to ipak nešto simbolično.
Mnogi ljudi do afirmacije dođu tako što pokažu zavidan kvalitet u struci. Da li ti je ovaj posao donio jednu vrstu popularnosti?
Svakako, jer kao fotograf sam prošao mnogo toga što kao običan čovjek, koji se ne bavi fotografijom, nikada ne bih mogao da prođem i doživim.
Da li je pojavom pametnih telefona sa kamerama visoke rezolucije oslabio obim posla svakog fotografa?
Generalno jeste, jer ljudi se zadovoljavaju fotografijama malog kvaliteta. Oni će uzeti telefon ili slabiji fotoaparat, odraditi fotografiju, razviti je ili pohraniti u svojoj kompjuterskoj arhivi i sačuvati je kao uspomenu. Ali, ako neko želi reprezentativan kvalitet fotografije mora angažovati profesionalnog fotografa, da bi dobio ono što želi.
Nekoliko puta si boravio u inostranstvu, da li je u pitanju bilo usavršavanje ili samo želja za sticanjem novog iskustva?
Svako novo fotografisanje je novo usavršavanje, svakim novim fotografisanjem naučite nešto više. U inostranstvu sam dva puta boravio poslovno, fotografisao neke bitne događaje. U martu sam fotografisao austrijsku opersku pjevačicu Hajdi Bruner, koja se po kvalitetu svrstava u sami svjetski vrh. Prije dva dana sam došao iz Italije, gdje sam, u Napulju i Rimu, fotografisao dodjele diplome, čak sam uspio da ovjekovječim i jedno vjenčanje u Napulju. Trebao sam da radim i krštenje u Vatikanu, ali se termini nijesu poklopili, jer sam morao da se vratim u Crnu Goru.
Kao i većina umjetnika svestrana si ličnost, a svojevremeno si bio i član jednog nikšićkog benda, da li i dalje gajiš ljubav prema muzici, da li imaš vremena za nju, s obzirom na to da si se potpuno posvetio svom poslu?
Muziku jako poštujem i cijenim. Svakodnevno je slušam, ali čisto sumnjam da ćemo ikad više zasvirati kao bend, jer ja godinu dana nijesam uzeo gitaru u ruke, zbog mnogobrojnih poslovnih obaveza. Svirali smo, na što sam posebno ponosan, na drugom „Bedem festu“. Petar Šundić, glavni organizator i tvorac festivala svirao je klavijature, ja sam svirao ritam gitaru, Luka Pesak Miličković je svirao solo gitaru, Andrija Lalatović bas gitaru, Luka Cicmil je bio vokal, a bubnjar je bio Uroš Roćenović.
Po struci si diplomirani inženjer ekologije. Kako i zašto si se odlučio za taj poziv, koliko je on perspektivan i da li vidiš sebe u budućnosti u tom poslu?
Diplomirao sam ekologiju na Metalurško – tehnološkom fakultetu 2013. godine i pronašao sam se u tom zanimanju, ono mi u potpunosti odgovara. Na žalost, kod nas još uvijek nema potrebe za kadrom inženjera zaštite životne sredine, tako da se ja sada bavim fotografijom.
Fotografisanje je u posljednje vrijeme jako popularno, naročito među mladima, u Nikšiću, da li za sve njih imaš koristan savjet?
Da bi se neko bavio bilo kojom vrstom umjetnosti, mora imati dar za to. Kao što svako ne može biti pisac ili ljekar, isto tako svako ne može biti umjetnik. Umjetnik se rađa, morate imati umjetnički gen da biste bili u tom poslu. Rodite se sa tim darom, ali ga morate njegovati i usavršavati da bi vam se on jednog dana isplatio. Pored dara, koji je neophodan, morate mnogo čitati. Moj profesor na fakultetu, Željko Jaćimović, koji mi je predavao neorgansku hemiju, mi je u jednom razgovoru rekao da „sve piše u knjigama, samo treba naći pravu literaturu, sjesti, pročitati je i sve će vam biti jasno“.
Ne znamo koliko si upućen u kocept našeg portala, a s obzirom na to da su naša ciljna grupa mladi Nikšićani, a cilj informisanje, edukacija i uticaj na njihovo konstruktivno razmišljanje, kako ti se čini ta ideja?
Možda ću zvučati staromodno, ali na mladima svijet ostaje. Moramo voditi računa o mladim generacijama, usmjeravati ih pravilno da bi nam se društvo pravilno razvijalo.