U književnosti, simbol predstavlja konkretan predmet koji upućuje na neki apstraktan pojam ili grupu pojmova.
Ova definicija može se shvatiti i kao opštevažeća, dakle, ne samo za književnost, već i za ostale umjetnosti i grane nauka. Prvobitno je simbol predstavljao znak za raspoznavanje, kasnije korišćen kao dio uzvišenog stila, božanskog nadahnuća, religijskog kulta.
Kao neka vrsta podkategorije simbola jeste amblem (ustaljeni znak kojim se označava neka ideja, ideologija, nacija, zanimanje…). Vodimo se određenim vjerskim amblemom (krst – simbol hrišćanstva, polumesec – islama…), političkim (srp i čekić – simbol komunizma, golub – mira), administrativnim (državna zastava npr.)… Amblemima smo okruženi i u svakodnevnom radu, a da možda nismo toga svjesni (određeni grbovi, znakovi firmi, robnih maraka).
Sad malo manje formalno. Čovjek teži da imenuje nešto čime se vodi, da sve te ideje sukcesivno poveže u jednu cjelinu, pa nije ni čudo što imamo tako puno simbola. Ono što je posebno zanimljivo jeste to da, bez obzira na vremensko razdoblje kom pripada, ljudski rod neprekidno stvara nove simbole. To ukazuje na potrebu da se nešto naglasi, definiše, imenuje. Čovjek je fokusiran na svoj cilj kada ima simbol koji prati. Da nije tako, težnje i misli bile bi rasute, pa bi čovjek u određenim momentima možda izgubio iz vida ono što želi da postigne.
Primjer: Kosovka djevojka simbol je stradanja srpskog naroda u Kosovskom boju, i ne samo kolektivne žrtve, već i individualne tragičnosti, imajući u vidu da je ona i pripadnik naroda i jedinka za sebe. Pri samom navođenju ovog simbola, u mislima našeg naroda stvara se slika te borbe, njen ishod i ideja kojom je tada vođen naš narod prilikom stradanja, odbacivanje svetovnog i stradanje zarad duhovnog. Umjesto deklarativnog prikaza ovog istorijskog događaja i podsjećanja na njegove posljedice, dovoljno je navesti ovaj simbol, samo par riječi, a mi smo u glavama na neki način doživjeli to iskustvo.
Vođeni simbolom možemo biti dio neke zajednice, ali i imati neki lični simbol, nešto karakteristično samo za nas kao pojedinca. Rezime svega rečenog bi bio da simbol kojim se vodimo u sebi sadrži ono čemu naše oko bježi, čemu težimo i ono što je u nama.
Miloš Đurđevac
