Miloš ĐurđevacMiloš Đurđevac

Kako vrijeme prolazi, čovjeku svaka sekunda u starosti traje kao vijek, a ipak je i to malo.

Mladoj osobi tok vremena ne predstavlja značajniju prepreku u življenju, niti stvar o kojoj bi se dalo razmišljati. Čini se da je vremena na pretek, čak i previše, i misao o prolaznosti ne mori zelen mozak. Pomisao o kraju nije često prisutna i ne umara mlade ljude, ali situacija se vremenom mijenja i oni dolaze u položaj koji im je ranije bio neshvatljiv. Susret sa strahom, što do sada nije bio slučaj, oslikava promjenu stanja razuma. Godine koje su brzo prošle nemaju namjeru vratiti se nazad, ali zato one dolazeće postaju predmet razmišljanja i strahovanja. Razmišljanje o životu i smrti možda je i veći teret nego bilo koji nošen tokom mladosti. Ne raditi ništa, a neprestano misliti, zamor je veći od bilo kakvog posla.
Kazaljke časovnika postaju sve skuplje i stvaraju iluziju borbe čovjeka sa vremenom, iako se na samom početku bitke zna pobjednik. Umaći neizbježnom je nemoguće, ali u tim momentima je strah vodilja. Početak kraja crv je sumnje koji rovi po mozgu kao po jabuci.

Kupiti lijep časovnik čini muku lakšom. Uživati u svakoj sekundi i smatrati kraj kao novi početak, učiniće dušu sitijom.

Miloš Đurđevac