
Marija Perović, rođena 1972. godine, filmska, televizijska i pozorišna je rediteljka i scenaristkinja. Prva je žena filmski i televizijski reditelj u istoriji Crne Gore. Vanredni je profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.
Sa filmovima “Gledaj me”, “Opet pakujemo majmune” i “Grudi” učestvovala je na raznim festivalima na kojima je osvojila i brojne nagrade. Za seriju “Grudi”, u avgustu 2019. godine, dobila je prestižno Specijalno priznanje žirija na 14. Seoul International Drama Awards 2019, najvećem svjetskom televizijskom festivalu, što je čini jedinim autorom sa Balkana koji je dobio nagradu na ovom takmičenju ikada. U martu 2020. godine, serija “Grudi” prikazana je na prestižnom Internacionalnom festivalu “Buenos Aires Series” u Argentini.
Po predlošku serije nastao je i istoimeni film, čija je svjetska premijera bila 01. avgusta u Herceg Novom.
Sa Peđom Bjelcem, poznatim glumcem osnovala je “Kino”, koje se bavi proizvodnjom filmova i video zapisa i televizijskog programa.
Napisala je preko 500 filmskih kritika i eseja. Autorka je knjige “Razgovori o filmu”.
Već u osnovnoj školi znala je da će režija biti jedna od njenih velikih ljubavi. Kada bi bila u prilici da režira monodramu, ulogu bi dodijelila Dubravki Drakić, jer bi ona najbolje domislila kada bi se Marija umorila.
Kada se pomene riječ djetinjstvo na šta prvo pomislite?
Nisam neki ljubitelj djetinjstva, kao perioda. Polušala je i poluzbilja, ali na obespravljenost. Morala sam svakom sa kim mama stane da kažem – dobar dan, da zastanem pored svake čitulje, takođe zbog starijih. Al mi nije mi bilo dosadno… kada sam naučila da čitam, naopačke sam čitala imena poslastičarnica i prodavnica po korzou, i izmišljala igru sa bratom koji je bio tri godine mlađi, razne igrice – ko će više da pročita i pogodi. Porodično smo šetali. I mimo ovih socijalnih obaveza i našeg “ispoštovati”, koje sam i ovako eskivirala… na pamet mi pada velika kuća Zirojevića, nas osmoro sličnog uzrasta i beskarajno igranje na različite načine. Sve da bi zabavili sebe same.
Kada ste počeli da razmišljate o režiji kao pozivu? Otkud ljubav prema režiji?
Iz tog “doigravnja” da mi ne bi bilo dosadno… Uvijek sam živjela virtuelni i paraleleni život sa junacima iz knjiga, serija, filmova… papirnatim lutkama iz Politikinog zabavnika… I čim sam shvatila da je to na neki način režija, a ne pisanje, jer sam i pisala, za glumu uvijek bila stidljiva… odlučila sam se. I to u osmom osnovne… Niko tada nije znao šta to radi reditelj… malo je bolje danas.
Šta Vas najviše privlači kod ovog poziva?
Na neki način volim sve faze, i pripremu, i rad na scenariju, i snimanje, i postprodukciju. Najmanje me privlači traženje novca… I ubjeđivanje da je to što radimo nešto što će da ostane. Svjedok tome je i drugi program TVCG danas, realizovan sa Ministarstvom kulture i filmskim centrom Crne Gore, u ovo doba pandemije… I nigdje se ne pomene, da su svi filmski autori bez nadoknade ustupili flmove. Možete li da zamislite da vam neko u butiku bez nadoknade ustupi haljinu? Mada bi prodavac bio nešto poput distributera… da skartim, osim traženja para, potpuno mi je neprivlačno – podrazumjevanje u kojem se svi mi sa javne scene, u ovom trenutku uključujući i novinare – samo pravimo “važni”. To me ne raduje kao karakteristika naše sredine. A iza toga stoji ozbiljan rad. Možda ovaj nezahvalan period kada smo po kućama je važan zbog toga – bez filmova, serija, emisija… knjiga… bilo bi nam teže.
Dobitnik ste brojnih nagrada, da li Vam je neka posebno draga i zbog čega? I da li postoji neka nagrada koju biste voljeli da dobijete, a niste?
Nagrada u Seulu svakako, jer je to zaista svjetska nagrada… Dobila je serija “Grudi” …Volim i ovu iz Aleksandrije za “Gledaj me”. Prve nagrade za “Opet pakujemo majmune”, na festivalu u Novom Sadu, neočekivane tri. Mojoj mami koja je takođe bila profesorica, najvažnije su ove od Univerziteta. Al, nabrojala sam ih – specijalna nagrada žirija na Seoul drama Awards – festival. To je izvan naših okvira i govori o univerzalnom prepoznavanju.
Kako birate naslove za svoje filmove/serije?
Teško. Nisam dobra za naslove. Uz veliku pomoć prijatelja, čitajte saradnika….
A kako muziku?
Ja sam uvijek imala pisanu muziku. Na sva četiri ostvarenja duža sarađivala sam sa istim kompozitorom – Nemanjom Mosurovićem. Znamo se, razumije film… I vjerujemo jedno drugom.
Gdje pronalazite inspiraciju?
Ne znam… Sklope se sa raznih strana, događaji, ljudi, pa na to pročitano i odgledano, razgovor… lako i komplikovano pitanje, a pokušavam da vam ne napišem – svuda, a to je najtačnije. U činjenici da ne primam život sam po sebi kao takav, već ga gledam kao specifičan… bilo da je tuđi, bilo da je moj. Nikada se nisam slagala sa onim – ćuti, pa šta češ… to je viša sila, sudbina… I tako dalje, da ne nabrajam.
Da li ste nekada razmišljali o tome da glumite u nekom svom filmu?
Ne, nemam dara, nemam ni zanata… I za taj posao sam stidljiva.
Napisali ste preko 500 filmskih kritika. Šta je to što prvo primjetite gledajući neki film? Da li je to muzika, kostimi, scenografija, specijalni efekti ili nešto drugo?
Cjelinu… strukturu, stil, način… Sve što ste pomenuli ako se ne uklapa u ovo što sam pomenula, nije dobro za film… A niste pomenuli glumce, ili glumu… A oni su na neki način prvo što vidimo u filmu…
Šta smatrate svojim najvećim postignućem do sada?
Napisah vam ja da imam puno godina za “Mlade Nikšića”… To što radim ono što volim u raznim formama i pedagoškoj, to što živim sa onim koga volim, to što moja kćerka postaje odrasla osoba, uz sve peripetije, a zadržava djetinjatost… koju ima i Peđa kojeg volim, i ja… to je važno za nekog ko stvara, ne kažem kako, već ko stvara… I na kraju i početku, što imam prave prijatelje na raznim stranama, državama, gradovima. Sigurno pravih desetak. Baš bliskih… I što konačno znam da odvojim glupost i zlu namjeru od one dobre i prave.
Da li je teško biti reditelj u Crnoj Gori?
Dok sam još bila u Nikšiću kada bih boravila u Crnoj Gori, moja mama me brižno pitala nakon dolaska sa Cetinja, da li sam umorna? Ja bih je pitala – a zašto? Dakle, nije teško kada radite ono što volite. To je najvažnije. Razmislite svima koji radimo 70 posto vremena nam ode na posao, domaćice da ne pominjem – njima 100 posto vremena ode na “posao”. E sad zamislite koliko je lijepo kada radite ono što volite. A sve što je lijepo katkada je i teško.
Šta biste posavjetovali nekog ko tek počinje da se bavi režijom?
Da mora da bude spreman da čuje – ne, ne može, ne valja, glupo je, loše je… nema para, što si tako odlučio… I da istraje. Ovo je posao sa preprekama… Kao i svaki koji se valjano radi. Da mora da ga voli, da mu je stalo, da nije lijen, da radi na sebi, da je strpljivo nestrpljiv, da je obrazovan, danas se to zove pismen… I da, da voli ljude… ili makar da tako djeluje. Ovo je 100 posto posao od odnosa, ili prenošenja svoje ideje drugima.
Da li pripremate neki novi film, seriju?
Uvijek, jedan film i jednu seriju. Ali pravo pitanje je u kojoj su fazi pripreme, da se našalim… Oba čeka ona faza zbog koje ovaj posao ne volim, traženje sredstava… Ali koja je od najvećih slikara, pisaca, kompozitora…neophodna. Ni njima sa mecenama nije bilo lako, a sa njima se ne poredim.
Šta za Vas predstavlja Nikšić i da li imate omiljeno mjesto u Nikšiću?
Grad odrastanja, prvog fromiranja… bijela biblioteka u stanu moje majke, i sada na istom mjestu, i još uvijek nepročitana do kraja… I manastir, namjerno kažem manastir kao geografski toponim mog djetinjstva i trg zbog kojeg mi je cijeli kvart na trgu Save Kovačevića izgledao nekako posebno.
Zahvaljujuci muzu, Stanku Crnobrnji .njegov trud irad( nevencani muz, )
Andro vjerujemo ti, narocito nakon te ekavice koja se savrseno slaze sa sitnom malicijom
David ekavica ne ekavica. zivjela je.sa njim u BD.sjecam se jednom priliom kada ssmo se sreli. Kaze cekam Mariju, ja nista ne pitam niti znam koju Mariju. Kad evo Marije stigla sa Cetinja radila
Onda su kupovali nekakve serpe.. Pa Marko vjeruj ili ne , mnogo je on za nju radio. Inace ona je meni ruznjikava zena, ima neku odvratnu be ecu boju glasa
Isfoliran joj cio zivot, a sta ce kad nema drugih, pa joj se moze. I uvatila se starkelja olinjalih, a djete svoje batalila kad mu je najvise trebala. Zato je mala cudna. Posledice. Konjske glave, apsolutno nelijepa zena. Tolko o tom.
Sje .se kads je zi jela u.Bud i.sa Stankom Crno brnjom. Slucajno smo se upoznali sretnem Stanka, on kaze cekam Mariju. Ja pojma nemam ko je Mrija. Dola,i jedna neprivlacna zena,Idu da kupuju serpe, tiganje, itd
Tsko je zahvaljujuci Stanku postLa to stoje Sve su to Stankove rezije, scenogrfije. Ona veze nema
A SVO VRIJEME SE MAZILA U, NJEGA KSO MACKA