Na drugi dan Božića 1873. godine rođena je princeza Jelena Petrović Njegoš. Bila je kći prvog i jedinog crnogorskog kralja poznatog Nikole Petrovića Njegoša.
Jelenu je pratio blagoslov od kako je došla na svijet. Pošto je prije njenog rođenja, poslije četiri ćerke, knjaginja Milena rodila muškog nasljednika Danila, rođenje još jednog ženskog djeteta nije imalo mučnu konotaciju, kao što je to bio slučaj sa starijim sestrama.
Uviđajući da je Jelena izrazito inteligentno dijete, knjaz Nikola se prema njoj odnosi sa posebnom pažnjom, angažujući i švajcarsku guvernantu uz koju je sticala osnovna znanja na Cetinju. U desetoj godini će, kao i njene starije sestre postati štićenica petrogradskog Instituta „Smoljni“, koji je bio organizovan za princeze i djevojke iz uglednih evropskih porodica, a nalazio se pod ličnim caričinim patronatom.
Po odlasku sa Cetinja, hroničari će primijetiti i očev uticaj u već formiranom karakteru mlade Jelene. Smoljni na nju nije ostavljao utisak. Često je napuštala časove i pokazivala veliku smjelost, ubjedljivost u izražavanju, često i potpunu drskost.
Jelenina školska drugarica Elza Bolderov ovako je opisala pojavljivanje nove štićenice:
„Jednog jesenjeg jutra 1882. u naš razred su dovele novopristiglu. `To mora da je princeza od Crne Gore`, kaže mi drugarica. Veoma visoka, skladna, ima bujnu kosu tamniju od noći i veoma lepe oči – oči ranjene srne.“
U međuvremenu, Jelena je izrasla i stasala u pravu ljepoticu. Elegantnog hoda, krhka u stasu, visoka, divne, kao vajane glave, visoka čela, crnih, krupnih veoma živih očiju, bogate crne kose, dugačkih nježnih prstiju, uz to veoma duhovita, obrazovana i inteligentna – ona je svojom ljepotom i otmenošću očaravala sve na carskom dvoru Romanova.
Krajem aprila 1895. godine, u Veneciji se održavala izložba savremene umjetnosti, danas poznata kao Venecijansko Bijenale. Za sve koji su držali do prestiža, važno je bilo da se pojave i vide u tom društvu. Naravno italijanski kraljevski par među njima. Preduzimljivi knjaz Nikola će u Veneciju poslati knjaginju Milenu sa ćerkama Jelenom i Anom. Tako su kralj Umberto i Kraljica Margarita mogli lično da upoznaju Jelenu i budu domaćini crnogorskim knjaginjama. To je presudno uticalo na dalji tok stvari, jer je kraljevski par pokazivao oduševljenje Jeleninim izgledom i obrazovanjem.
Dinastija Savoja je bila stara gotovo čitav milenijum. Nasljedni parovi su često bili bliski srodnici. I sam kralj Umberto oženio je rođenu bratanicu- kraljicu Margaritu. Svježa krv iz jedne rasno lijepe dinastije, kakva je nesumnjivo bila porodica Petrović, bila je prijeko potrebna „infuzija“ oronulim genima Savoja.
Budući par se upoznao tokom svečanosti krunisanja Nikolaja II Romanova. Princ Viktor Emanuel je bio izrazito niskog rasta (153 cm) i vjerovatno je djelovao komično u društvu 25 centimetra visočije Jelene.
Oduševljenje knjaza Nikole je bilo ogromno, alli Cetinje i Crna Gora nisu odobravali ispostavljen ugovorni uslov italijanske dinastije, da Jelena mora preći u katoličku vjeru. Crnogorci su odreda biti protivni da potomak svetorodne, pravoslavne dinastije pređe u „latinsku vjeru“. Tome se najodlučnije protivila knjaginja Milena, ali i ruski dvor. Koliko je bila protivna braku, knjaginja je pokazala odsustvom sa glamuroznog vjenčanja. Kažu da je to vrijeme provela u Vlaškoj crkvi, moleći Boga za oprost Jelenine prevjere.
Ipak, nađen je kakav-takav kompromis. Zbog osjetljivosti, Jelenin prelazak u katoličanstvo obavljen je gotovo inkognito, uz sasvim malo „svjedoka“, 6.oktobra 1896. godine, na brodu koji je prevozio prinčevski par ka Italiji, gdje ih je očekivalo preko 300 hiljada radosnih podanika.
Od toga dana Jelena postaje odana supruga zaljubljenom Viktoru Emanuelu, ali i predana vladarka italijanskom narodu, koji je znao da je za to nagradi. „Jelena osvaja srce, ne samo svog princa već i cijele Italije“.
U Italiji je Jelena promijenila ime u Elena. Postala je talijanska kraljica kad je njen suprug naslijedio prijestolje od oca. Zanimljivo je da je njen suprug 1936. godine proglašen čak i carem Etiopije, koja je u to vrijeme bila talijanska kolonija, a 1939. i kraljem Albanije. Taj je vladar, sukladno tome, koristio titulu “kralj i car” (talijanski “re imperatore”). Elena je od tada koristila i titulu carice Etiopije, te kraljice Albanije.
Jelenin suprug umire 1947. godine, od posledica izliva krvi u plućima. Bila je to teška rana za Jelenu. Kraljica je tada izgubila vid na jednom oku, a zdravstveno stanje joj se jako pogoršalo.
Konstatovali su joj kancer i po savjetu ljekara odlazi 1949.godine u Monpelje kod doktora Pola Lemarka na liječenje.
Čak i tada u poslednjim danima, u beznadežnoj situaciji, skoljena teškom bolešću, siromaštvom, samoćom i gorčinom progonstva, ponaša se onako kako je rođena – kao kraljica! Francuzi su bili očarani vremešnom vladarkom, nastanjenom u vili svog doktora Lemarka u jednom selu u Provansi. Nijednog sekunda nije prestala biti to što jeste.
Jelena umire u zimu 1952. godine. Posmrtni ostaci Jelene Savojske prebačeni su 28. decembra 1953. u mermerni grob u Karari, gdje i danas počivaju.