Jesen je stigla. Liju duge novembarske kiše. Opalo i pokislo lišće lijepi se za obuću. Lelujaju dimovi sa krovova i sve utihlo. Ni slučajnog prolaznika nije. Od prozore lupaju kapi i uspavljuju grad. Utonuo grad i jesen.
Po kadkad tu mirnoću prekine zvonki glas kazandžije-
“Dodaj mi tu flašu!”
Krupna i vojnički izobličena faca kazandžije koja tarka vatru i prati proces proizvodnje. Po katkad oštar i reski glas podsjeti i njega samoga na vojničke dane kad je predvodio četu i komandovao. A sad penzionerske dane provodi uz kazan i evocira uspomene. Uz dobru čašicu “vruće” protegnu se priče kao vojni konvoj u ratom zahvaćenoj Jugi devedesetih. Mučne slike oživljava vješta gestikulacija i naratorski vješto izpripovjedano. Bude i veselih scena pa se dogodovštine ređaju i nestašluci u bogatoj vojnoj karijeri koju je prekinula rana penzija i prelazak u sportske vode i umjesto vatrenog oružja prelazi u vatrenu jurnjavu za loptom i trenersko-sudijska karijera. Pozdravim po vojnički i kao pod komandu uradim što treba.
U prijatnom i s ukusom opremljenom “proizvodnom pogonu” ima posla dosta i često komandovanje: Prati vatru! Nemoj temperatura da pada! Mlaz da je dobar! …a kad to “otarasimo” onda opet priča i kucanje čašica.
Dok curi loza curi i razgovor a koliko to traje? Dugo i pitko do duboko u noć dok nas zora zatekne. Baš onako kako se i kazandžija zove-Zoran!
