U svijetlu upravo završenog XII Medjunarodnog festivala glumca koji je održan od 2. do 7. novembra u Nikšiću razgovarali smo sa našom mladom sugradjankom, Gordanom Mićunović. Dvadesetšestogodišnja glumica ostvarila je zapažene uloge u predstavama Luča Mikrokozma, Everyman Djilas, Žabar, Bilo jednom u maju, Nobelovci, San na Božić, Enciklopedija…

Sa predstavom ,,Bilo jednom u maju” učestvovali ste na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću. Šta jedan takav festival znači Nikšiću? Šta mislite uopšte o kulturi u Nikšiću, Programu razvoja kulture u Nikšiću?
Drago mi je što se i ove godine održava Festival glumca i smatram da je to jedina dobra stvar koju je Nikšićko pozorište zadržalo. Međutim pitali ste me šta festival znači za Nikšić?? Prije svega da bi nešto značio treba da bude omogućeno da svaki građanin ovog grada može da kupi kartu za festival. Jer je opšte poznato da Nikšićko pozorište uglavnom dijeli pozivnice za predstave. Što je potpuno besmisleno.
Takođe želim da kao mlada a prije svega slobodna osoba iznesem svoje mišljenje koje glasi ovako: Ja sam mlada glumica koja je završila FDU na Cetinju prije tri godine. Moje studiranje je trajalo 5 godina. Još na prvoj godini studija sam počela da igram i stičem iskustvo kao i moje kolege sa klase. Ja sam danas Ne(zaposlena) kao i većina kolega sa moje klase. Nikšićko pozorište broji oko 40 zaposlenih među kojima nema ni jednog jedinog glumca. Zetski dom takođe nema svoj ansambl. A u Crnogorskom narodnom pozorištu platu primaju ljudi koji možda i ne postoje više, samo to niko još nije saznao.
Toliko o kulturi u našoj zemlji.
Žao mi je što su mladi Ijudi evidentno skrajnuti. Meni je žao što ja moram uopšte da se bavim ovim stvarima i da govorim na ovu temu. Ali realnost prihvatam i ne želim da je ćutim. Ne smatram novac kao najbitniju stavku u svom život ni najmanje ali smatram bitnim i opravdanim moju glad za stvaranjem, za igranjem i usavršavanjem, glad za saradnjom sa novim ljudima i rediteljima. Ja jesam radila do sada honorarno i to je dobro do jednog trenutka, dok si na studijama, ali kasnije želiš da ideš korak dalje. Smatam da moj fakultet i moja profesija treba da se poštuju i da mi se kao mladoj osobi u ovoj zemlji vrata otvaraju, a ne da mi se nudi da curim kroz ključaonicu. Jer za to nisam stvorena. Moja glad će biti utoljena ovdje ili negdje drugo.

Micunovic

Kako je vaš posao uzvišen i plemenit, trebalo bi i da je umjetnost cijenjena?
Ono što ljudi sada cijene kao Umjetnost pogotovo u zemlji u kojoj živim je vrlo zabrinjavajuće. Želim da se osvrnem na jedan događaj koji se skoro desio upravo u gradu u kojem sam rođena. Nikšićko pozorište ima dugu istoriju. Ta ustanova je imala priliku da ugosti najveća imena Jugoslovenskog glumišta. Međutim, eto prije par nedelja, Nikšićko pozorište je pored svoje duge istorije koja je na zavidnom nivou, ugostilo folk pjevačicu i na pozornici se odigravalo narodno veselje. Poražavajuće je što moram da naglasim da su kafane mjesta za takva okupljanja. A pozorište je ustanova u kojoj treba da se okupljaju prije svega mladi glumci, reditelji, pisci, producenti. Kreativni ljudi željni stvaranja. Ko god da je sebi dao za pravo da na toj sceni dovede dotičnu folk pevaljku treba dobro da se zapita.

Iz ovog primjera možemo vidjeti koliko se Umjetnost cijeni u zemlji u kojoj živim. I da li ovdje pojedini ljudi uopšte znaju bilo šta o tome.

Čini se da su moralne vrijednosti (čast, poštenje, dostojanstvo, ponos, ljudskost…) skrajnute negdje?
Nažalost su na margini. Ovaj svijet je već odavno promašio svoj smisao. To shvatim, sjednem i udarim u smijeh.

Zašto ste se posvetili baš glumačkom pozivu i šta je potrebno da neko postane dobar glumac?
Posvetila sam se glumi jer mi je uvijek bio izazov da se tražim, gubim, pronalazim i opet sve iznova. Ne znam šta je potrebno da bi neko bio dobar glumac. Niti smatram da sam pozvana da o tome govorim. Ja sam mlada glumica koja ce tek da stvara i kojoj će tek da se pružaju prilike. Nadajmo se najboljem.

Da li se od glume može živjeti?
Ne. Naglašavam da sam ja NE(zaposlena) a od honorarnog rada definitivno ne.

12043127_10208072177830370_8314424404980881329_n

Koja uloga je Vama posebno draga?
Ja i moja cijela voljena klasa smo počeli da radimo još na prvoj godini fakulteta. Naša prva predstava je bila Luča Mikrokozma. I to je naš prvi profesionalni glumački proces koji je ostavio najveći utisak na mene jer sam imala priliku da pored Radmile Vojvodić radim sa velikim rediteljem Paulom Madjelijem.Tako da ću taj proces izdvojiti kao najupečatljiviji. Voljela bih da mi se uskoro opet desi nešto slično. A uloga koja je meni posebno draga jer me pokrenula i otvorila kao glumicu a i kao osobu jeste Elizabeta Platner, predstava Žabar. Mada sve uloge koje sam do sada radila su mi pomogle u mom glumačkom sazrevanju.

Kako se spremiti za ulogu Smrti?
Ne volim i ne želim da pričam o svom glumačkom procesu. Prvo to se ne može ispričati. A i nema potrebe. Vi dođete gledate predstavu, i mi pričamo o onome što ste vidjeli dok sam bila na sceni. To kako sam ja došla do toga neka ostane moje, mojih kolega i reditelja.

Mihailo-Jovan-Krivokapic-and-Margit-Gordana-Micunovic-in-The-Nobel-Laureates

Da li sputavate osjećanja ili ih pokažete baš onako kako osjetite?
Ja svoj mladi i zaista veseli život živim u položaju vriska. Skoro pa nikada se ne sputavam. Ko shvati shvatio je.

Da li ste se ikada osjetili bespomoćno?
Svakako da jesam. U tim momentima mi jako pomaže samoća, olovka i list papira. Volim da pišem to me oslobadja.
Kada čovjek može da kaže da je slobodan, onako istinski?
Ja mogu da kažem za sebe da se najviše osjećam slobodnom kada sama hodam velikim nepoznatim gradom. Putovanja su sloboda.

12072604_10208043118903915_5630675652423615003_n

Koje profesionalne ciljeve ste zacrtali?
Nisam osoba koja voli da “zacrtava”. Nemam planer, imam Taliju! 🙂

Imate li neki hobi?
Pišem ali to ne bih nazvala hobijem. To je oslobađanje.
Da li pratite muzičke festivale u Nikšiću?
Naravno, pratim i podržavam do kraja. Petre Šundiću zbog tebe vjerujem u sunčanu stranu naše čaršije.

Šta Vama znači Nikšić?
Znači mi sve ono što se možda pomalo sakrilo i potisnulo. Ali ja to i dalje osjećam, Nikšić je grad koji u sebi nosi čudesnu poetiku i čar. Izuzetno poštujem grad u kojem sam odrasla.
Šta biste poručili mladim glumcima i uopšte mladim ljudima?
Da svi naprave jedan skok u dalj i kažu hop.
Eto, ništa strašno zar ne?