Pravoslavna crkva i vjernici danas slave Svetog Aleksija Rimskog, poznatog kao “Čovjek Božji”.
Sveti Aleksije je rođen u Rimu za vrijeme vladavine cara Honorija, u uglednoj i veoma bogatoj porodici. Predanje kaže da su mu i roditelji bili pobožni i bogougodni ljudi bez obzira na moć i bogatstvo koje su imali.
Aleksije je bio njihov sin jedinac i bio je prinuđen da se oženi. Međutim, već prve bračne noći, pobjegao je i narednih 17 godina proveo kao prosjak putujući od mjesta do mjesta širom Rimskog carstva, šireći hrišćanstvo i neprestano se moleći Bogu.
Nakon 17 godina lutanja, lađa na kojoj je Aleksije bio, zbog jakih vjetrova, skrenula je sa svog prvobitnog puta i nanijela ih do Rima. Svetitelj je to shvatio kao znak i posjetio je kuću svojih roditelja. Otac i majka nijesu poznali prosjaka koji je tog dana došao na njihova vrata, ali su mu dozvolili da živi u kolibi u njihovom dvorištu. Svoj isposnički život Aleksije je nastavio tu i u narednih 17 godina živio nadomak roditeljske kuće.
Hrišćani vjeruju da se dana kada je preminuo Sveti Aleksije Rimski u crkvi Svetih apostola, u prisustvu cara i patrijarha, začuo glas koji im je rekao da “potraže čovjeka Božja”. Malo kasnije, saznalo se da je taj čovjek prosjak koji živi u dvorištu jedne bogataške porodice i kada je car sa cijelom pratnjom stigao do Aleksijeve kolibe, sve je otkriveno. Svetitelj je pronađen mrtav, ali predanje kaže da mu je lice “svijetlilo kao sunce”.
U ruci je imao papir na kome je, neposredno pred smrt, zapisao svoju životnu priču. Iz toga su roditelji i njegova žena koja ga je sve vrijeme čekala saznali ko je zapravo bio prosjak koga su primili u svoj dom. Nastala je velika tuga, ali se porodica Svetog Aleksija ubrzo utješila vidjevši čuda koje je, prema predanju, “čovjek Božiji” činio i nakon smrti.
Naime, hrišćani vjeruju da su se dodirom njegovog tijela liječili mnogi bolesnici i da je iz tijela Svetog Aleksija poteklo sveto miro. Sahranjen je u kovčegu od mermera i smaragda. Glava mu se nalazi u Svetoj lavri na Peloponezu.
