mladi nk

 

Prisjetih se da mi je majka umrla baš u ovako jutro, baš u subotu, baš oko 6h, na Dan Republike, na najveći praznik one nam Juge, koje više nije bilo…

Jednostavno je prestala da “diše”, kao što je prestala da diše i moja majka, iako su i Jugi i majci bili uključeni svi mogući aparati – Jugi politički, majci medicinski…

Majka se ugasila kao svijeća koja je potpuno dogorjela, a naša Juga se ugasila u suludom višegodišnjem prolivanju krvi…

Dok se ovoga prisjećam i dok vam ispisujem ove redove o tome, slušam Sinatru kao maestralno pjeva Stranca u noći, I opet asocijacija – kako sam odavno postao stranac u rođenoj kući, koji sam lako riješio, kao što sam nekako istovremeno postao i stranac u sopstvenoj državi, koji, takođe, mogu lako da riješim – samo da prošetam do Mevludina Nuhoddića i da mu kažem samo jednu rečenicu – ministre, dajte mi otpust iz crnogorskog državljanstva, hoću da budem apatrid.(Za neupućene – lice bez državljanstva).  Jer, otkako mi je Adiko banka uzela cijelu penziju do ne znam kad, mimo Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, ne znam ni što će mi život, a kamoli državljanstvo…

Šta sam ono htio da vam još kažem? E, sjetio sam se…

Evo: Na osvit jednog subotnjeg jutra u majčinom samrtnom ropcu vrisnuo sam – zovni me, majko, i ostani bar do sjutra. Ne mogu ti, sine, ni mrtva ni živa reče njen poslednji pogled umrije a u mojoj duši ostade živa.