O stihovima Gordane Sarić, moje dugogdišnje drugarice i prijatelja.
“Eh, pusta sjećanja i snovi pustinjački / vijence slova samo slaže, slaže / žurim u svoj prokleti prozor očajnički / i psujem život što me stalno laže. ////////// Onda samoći stalno hrlim / a sam sam samotan / da mi je nadu bar da prigrlim / i da dođe onaj nekadašnji dan.”
Baćo M.: “Roman o ljubavi”, Oktoih, Podgorica, 2005.g.) I nikad nije došao onaj nekadašnji dan, uprkos svemu… Ne postoji druga božanska ljubav! Samo jedna, kao što je bila tvoja sa tvojim jedinim Momom. Uzaludna su sva tvoja “razdragana” putovanja po svijetu, kao što su bila uzaludna (kao što znaš) sva moja višedecenijska nikšićka kafanisanja i pokerisanja… Stoga, piši, samo piši, to je najljepša “zamjena” za nadu.
Pismo na prelazu iz drugog u trći milenijum