Zovu me “virdžina”. Nosim isključivo mušku odjeću. Dozvoljeno mi je da pijem, pušim, psujem, da idem u kafanu, igram karte, nosim oružje, da uzmem muško ime. Ali, nije mi dozvoljeno da rađam i budem žena. Zovu me “virdžina” i kažu da sam sin nasljednik koji će sačuvati lozu (ali samo jednu generaciju). Oni su odlučili da budem sin, a ne ja. Ja se zovem Milica, Stana, Stanica… I ja sam žena.

Ovo samo može u filmovima. U stvarnosti je potpuno drugačije. Iako su mediji, kada je u avgustu 2016. godine preminula Stana Cerović, pisali o smrti poslednje crnogorske “virdžine”, pitanje je da li ima još žena koje su se odrekle udaje, zavjetovale da će očuvati porodično prezime i preuzeti ulogu muškarca, biti “glava” kuće.

Da bi skrenuli pažnju na još patrijarhalno društvo u Crnoj Gori, gdje su žene često ravnopravne samo na papiru, a nekad ni toliko, nevladina organizacija “Impuls” iz Nikšića odlučila je da ove godine, tokom 16 dana aktivizma, poseban fokus stavi na “fenomen virdžine”.

“Fenomen crnogorske ‘virdžine’, koji se odnosi na tradicionalni koncept žene koja ostaje neudata i posvećuje se domaćinstvu, može imati duboke psihološke efekte na pojedince i društvo u cjelini. Razumijevanje ovih efekata može pomoći u podizanju svijesti o potrebi za rodnom ravnopravnošću. Kroz ulični glumački performans želimo da prikažemo kakav se psihološki pritisak stavlja na žene koje su podvrgnute očekivanju da postanu crnogorske virdžine. Ovaj fenomen doprinosi gubitku individualnosti kod žena, kao i osjećaju da su njihovi životni nevažni i to je ono na šta mi želimo da ukažemo kroz ovaj performans”, kaže za “Vijesti” Ružica Stanković, koordinatorka projekta “Obrazovanje i ekonomsko osnaživanje ranjivih grupa žena i djevojaka u Crnoj Gori – EKOS”, u sklopu koga će biti organizovan pomenuti performans.

“Kroz prikazivanje perfromansa, u čijem fokusu je crnogorska ‘virdžina’, želimo da naglasimo i pokažemo kako patrijarhalna društva nameću ograničenja i stereotipe ženama. Želja nam je da se kroz ovaj vizuelni prikaz podstaknu ljudi na razmišljanje o duboko usađenim društvenim normama i važnosti rodne ravnopravnosti”, istakla je Stanković.

Performans će biti izveden u Nikšiću, 2. decembra, na Trgu slobode, a glumica Anđelija Rondović je zadužena da prenese poruku da biti “virdžina” nije počast, iako su to, istini za volju, mnoge od njih smatrale.

“Autorski tim performansa osuđuje ovaj nehumani čin i posmatra ga kao primitivnu zaostavštinu patrijarhalnog sistema. Ovo je društvo kreiralo transrodne osobe prije sto i kusur godina i to nam je služilo održavanju časti i obraza, jer porodica bez nasljednika je loza koja se gasi (podrazumijevamo da, čak i danas, nasljednik može i mora biti sin) i takva porodica nije potpuna. Danas, mi potomci Starocrnogoraca, smo homofobi. Netolerantni prema drugačijem. Tradicija je dobra samo ako se interpretira kako nama odgovara”, kaže za “Vijesti” Rondović.

Skreće pažnju da se mnoge izjave koje govore koliko je žena nebitna i danas mogu čuti i to je ono što zabrinjava.

“I danas možemo čuti da žene ne bi trebale previše da razmišljaju i da je bolje da se posvete porodici i domaćinstvu, da su muškarci prirodno nadmoćniji i da je to biološka činjenica, da ako želi da uspije da se mora prilagoditi muškarcima koji su ti koji donose ključne odluke, da ne zaslužuje isti stepen slobode i autonomije kao muškarac jer je žena, i jer je njena uloga ograničena na ulogu supruge i majke, da se mora navići da će uvijek biti finansijski podređena muškarcima koji su sposobniji, da njeno tijelo nije njeno jer društvo ima pravo da joj nametne norme i očekivanja, kao i da njeno tijelo može da bude predmet kritike jer treba da zadovolji društvene standarde ljepote”, istakla je Rondović samo neke od rečenica koje nijesu stvar prošlosti nego, nažalost, i sadašnjosti.

“Virdžine”, koje su još nazivane i tobelije, od turske riječi tobe što znači zavjet, ali i ostajnice ili zavjetovane djevojke, odlaze u prošlost, ali ne i kult sina, nasljednika.
Stana “ušla” i u magistarski

Stana Cerović je vjerovatno bila najpoznatija crnogorska “virdžina”. O njoj su pisali svjetski mediji, čak je bila tema i jednog magistarskog rada. Međutim, pored nje još je nekoliko “virdžina” iz Crne Gore poznato. Milica iz Rovaca, o kojoj je pisao Milorad Medaković 1855. godine, dok je tri decenije kasnije, ljekar Milan Jovanović Batut, pisao o Mikašu (Milici) Karadžiću iz Drobnjaka, “čudu u svijet”. Tu je i Murija Drko Memić iz Gusinja, koja je rođena 1910. godine, kao i Stanica Daga Marinković iz Bijelog Polja koja je preminula tri godine prije Stane. Iako je nauka zabilježila oko 150 slučajeva “virdžina”, koje su živjele na području Crne Gore, Albanije, Kosova i Dalmacije, pojedini izvori tvrde da ih je bilo i u Bosni i Hercegovini, njihov tačan broj se ne zna.

Izvor: Vijesti