Mladi Nikšića

Nikšićki Aero klub traje već skoro devet decenija. Ovaj klub je nekada regrutovao veliki broj pilota JAT, a tokom osamdesetih godina jedini u SFRJ je imao sertifikat za školovanje i pilota iz inostranstva. Danas okuplja oko 250 članova, a kao vazduhoplovna škola već 60 godina regrutuje sjajne kadrove. Trenutno raspolaže sa jednom jedrilicom.

Njegov predsjednik Miodrag Grubač za naš portal prisjeća se samog početka.
“Davne ’78 godine, kada sam još bio u srednjoj školi, objavljen je konkurs za padobranstvo gdje sam se prijavio. Kao padobranac sam počeo da letim ’81 godine, i onda je sve polako krenulo – jedrilice, avioni.. Studirao sam fizičko vaspitanje, a padobranstvo, koje je u početku bilo samo hobi, kasnije je preraslo u profesiju. Počeo sam da se bavim vazduhoplovstvom i tu ostao do današnjeg dana”, započinje priču Grubač.

Mladi Nikšića
Aero klub “Nikšić”: Biti u vazduhu velika je privilegija

Ta avantura traje već 30 godina, a osjećaj koji ima dok je u vazduhu, za Grubača je nemjerljiv.
“U ovom poslu ostaju samo oni koji vole da lete. Nikada mi nije bio cilj materijalna dobit, u ovo sam ušao iz ljubavi i tako je i ostalo. Ništa ne može da se mjeri sa onim što doživljavam kao čovjek dok sam u vazduhu”, istakao je Grubač.
Grubač dodaje da uvijek postoji i određena doza straha, ali i velika odgovornost.
“Kažu ko nema strah taj nije normalan. Priroda je napravila strah kao neki odbrambeni mehanizam, a taj strah nas čini odgovornijim, posebno u ovom poslu gdje je malo veći rizik, a pogotovo kada radiš kao nastavnik ili pilot gdje moraš da vodiš računa o učeniku ili putniku. Izazov čini to što si odlučio da uradiš sve sam. Nema šaptanja, konsultacije sa drugima, u svakom momentu moraš znati koja je odluka prava. Takve stvare te učine profesionalnijim, sistematičnim, smirenim”, dodaje Grubač.

Mladi Nikšića
Aero klub “Nikšić”: Biti u vazduhu velika je privilegija

Na pitanje da li je bilo opasnih situacija, on kaže:
“Bilo ih je više, obično se dese u momentu poput udara vjetra ili propadanja. Ipak, rizik nikada nije bio veliki. Zahvaljujući razvijenoj tehnici, možemo biti bezbijedni i u vazduhu”.
Usput se prisjeća i raznih manifestacija, koje su spajale kako lokalne tako i goste sa strane, a koji su imali nešto zajedničko – ljubav prema letjenju.
“Prošle godine, obilježen je padobranski “Boogie”, gdje brojimo preko stotinu tandem skokova, u vidu promocije ove aktivnosti. Takođe, svake godine u septembru obilježava se padobranski kup, međutim ove godine smo bili spriječeni zbog nedostatka vazduhoplova”, govori Grubač, ističući da je na tandem takmičenju bilo više žena.
Čar padobranstva prenio je i na svoju djecu, Filipa i Mariju, za koje kaže da je ovaj sport sastavni dio života. Marija je krenula 2008. godine od kada se takmiči i bilježi sjajne rezultate kao jedina žena koja se bavi ovom aktivnošću u Crnoj Gori.
Pored toga, predsjednik kluba dodaje da imaju planova, za koje se nada da će uskoro biti realizovani.
“Nekada je postojala škola padobranstva, jedriličarstva i motornog letjenja, koja zbog tehničkih problema nije mogla da istraje. Ipak, nadamo se da ćemo je ponovo osposobiti. Avijacija je jedan vrlo skup sport, te koliko god imali pomoći i podrške sa strane, ono iziskuje mnogo novca i sredstava”, govori Grubač.
Ipak, članove kluba to nije demotivisalo da sa istom voljom i istrajnošću nastave da ulažu u klub za koji itekako vjeruju da će se u skorijoj budućnosti još više valorizovati.
“Ovo svakako jeste jedan predivan hobi koji ti omogućava da budeš na čistom vazduhu i velikom prostoru, družiš se sa novim ljudima. Ovo je posao kojim ne može da se bavi svako, te kada poletiš i kada si u vazduhu shvatiš kolika je to privilegija. Osjećaj slobode, nešto neprocjenjivo”, završava Grubač.